OFR (običan fizički radnik)

Kažu, ne znači ti škola ništa, znanje je bitno. Kažu, koliki su završili fakultete pa nemaju ništa. Škola je gubljenje vremena u najljepšim godinama života.
To nije vrijeme za školu, to je vrijeme za slobodu, za ljubav, za putovanja, za duge filozofske razgovore, pijane noći, zalaske sunca, jutra ispred pekare. Vrijeme za miran i spokojan san u uštirkama plahtama tvoje majke čiji miris nećeš cijeniti do 45-te.
Mladost je vrijeme za dokazivanje svijetu da se može drugačije od onoga u čemu žive ljudi koji su te rodili, odgajali...
Mladost je prekrasno vrijeme koje najčešće naprasno prestane jednako kako je i počela...


Malo je ljudi koji mogu uprijet prstom u jednu točku u životu i reći-tu je počela moja mladost, tu je počelo to vrijeme u koje se okrećem u zrelim godinama. U poznim godinama, ljudi se ne okreću u mladost, ne znače im ništa ni skitnje ni pijanke ni proslave. Sjećaju se ljepota djetinjstva i prvih ljubavi u omotaču od toplih boja.
U zrelim godinama, kad nas zahvati žrvanj obaveza i računa, toliko se rado i često sjećamo svih onih gluposti koje smo radili-tko zna zašto...
Možda jer je ta nesputanost u tolikoj suprotnosti sa kratkim lancem na kojem živimo i na koji nikako nismo htjeli biti svedeni, željeli smo stajati vječno na tom jednom sretnom mjestu, ali, u jednoj točki-ne znamo kojoj, netko je iz te naše mladosti otišao.


Zaljubio se, napravio dijete, starci se razboljeli-dogodilo se nešto što je natjeralo dotadašnjeg zgubidana da preuzme odgovornost i počne raditi, plaćati račune, brinuti o svom djetetu, da postane čovjek.
I onda je za njim otišao i drugi, i treći, dok na kraju ne ostane dvoje, pa se jednog dana na jednom zidiću osvrneš oko sebe, nove klinke koje prolaze smatraju vas starcima, odrasli niškoristima i pijancima, a drug pored  komentira sav ushićen-ma ko to more platiti…


Tu i tada, bez neke stvarne želje, započne sve ono što se izbjegavalo tolike godine svim onim ubi-bože parolama, jer znali smo da je teško, vidjeli smo, i ne , nismo željeli to. Nitko ne želi raditi na traci, naravno da ne želi, ali milioni to rade. Na nekoj od njih jasno stoji zapisano naše ime, to nam je suđeno jer smo svoje vrijeme za učenje potratili na zidićima i pod zidićima, rastežući se ko gušteri na suncu, ali sve se plaća...


Kako dokazati mladom čovjeku da će mu tih 4-5 godina fakulteta omogućiti-ne uvijek ali češće,  relativno mirniji život, sa relativno mirnijim poslom, lakšim poslom. Koji možda nije plaćen koliko bi trebao biti, ali je lakši, nije kopanje kanala, nije stajanje uz neku traku 12 sati, nije maltretiranje preko šanka do 3 ujutro a radiš od 6, jer u nkv ligi, nema zor-a. Nkv liga je potrošna roba i tko ti je kriv što si ostao u njoj.


Nisu svi u njoj svojom krivnjom, ali za sve je jednaka. Iz nje nema izlaza. Kao mulj da  gaziš, svaki korak je sve teži, sve naporniji i sve te dublje vuče. Pogledaš ispred sebe i pomisliš koliko te godina čeka do penzije, a već sad si satraven, Već sad si na izmaku snaga i odavno nema ničega što bi te veselilo. Ma ni povišice ni slobodni dani. Jer povišica će odmah nestati na nekom računu, a slobodan dan u nekoj obavezi što čeka kao gladni pas uz vrata i plete ti se uz noge već mjesecima….


Čemu da se veseliš? Da doživiš da otplatiš stan-neš ti veselja. Taman u to vrijeme tvoja će djeca dovoljno odrasti da ti broje dana kad ćeš gecrknuti da ga naslijede. U dobroj rvackoj maniri tužit će se za njega tako dugo dok mu ne otplate vrijednost u sudskim troškovima, ali neka, tada će već i njihova djeca biti dovoljno velika da ih poguraju da malo ranije podijele to za što nisu k…em makli ni jedni ni drugi.


Tome da se veseliš, nkv ligo? Što ćeš život ostaviti na traci, komad po komad mesa, dok od nje ne odeš kao bezlična masa-i zažališ. Jer je to jedino sigurno što si imao, jer je jedino što je cijeli život bilo uz tebe. Ta traka, taj pult, taj šank, ta lopata.
Znaš im svaki milimetar, svaku mrlju, trag tvog dlana usječen je u njih.
Svoju djecu ne poznaješ, bili su tvoja sreća, sad su hijene koje obilaze oko onog za što si ti svoj život ostavio da budu sigurni, da ne moraju kao ti, da im bude lakše.


Platio si im fakultet, ali ne rade, pizde po zidićima da oni za tvoju plaću ne misle raditi, kradu ti po noći za pivo iz novčanika i misle da ne znaš, čekaju da ti odradiš svoje pa će stan prodati i kupit dva manja, pa će jedan rentat. Ali i drugi brat misli isto na drugom zidiću, ali tebe to nije briga, jer si bogu hvala, otupio dovoljno.


Sjećaš se djetinjstva i žališ što se nisi nikada uzdigao iznad nkv lige, žališ što si samo ofr, jer možda bi te društvo cijenilo više, možda si-ma sigurno si mogao postići više. Možda tvoja djeca ne bi smatrala da su bolja od tebe jer si im platio školu i ne moraju ništa drugo. Oni su magistri, a tko si ti?

Što si ti?
Ti si samo običan fizički radnik.
Ti si nkv liga.



Ti si skupo naučio svoju lekciju-neke se greške ne mogu popraviti.
(za sve ostalo tu je kondom)

Biti doktor

Biti doktor danas, što to znači? Ne doktor nekih znanosti, već običan doktor medicine, onaj naš svagdašnji, prvi na listi kad nas nešto zaboli.

Nekada je to zvanje imalo ime, prezime i veličinu. Danas je u rangu čistača ulica, svatko misli da ima prava iznad njega. Za razliku od nekada, danas imamo tri vrste doktora medicine: privatni-kojem sve plaćate i koji sve plaća(svoje greške), državni-kojeg mi plaćamo, koji nas većinom ne šljivi ni pet posto, koji se strogo pridržava svakog slova zakona hzzo-a koji se gotovo svakodnevno mijenjaju, čije greške opet mi plaćamo i na kraju, koncesionara-za kojeg svi misle da je privatni doktor i da zgrće velike pare. Od svih njih, koncesionar je jebena stranka. Mi ga plaćamo, pa smatramo da od nas zgrće te silne pare i da je dužan u svako doba biti na raspolaganju, hzzo dobrano zbraja svaku njegovu grešku koju sam plaća. Znači razlika između koncesionara i privatnika je u sljedećem-daleko manje zarađuje, ali isto plaća za svoje greške.

Danas ću pisati o jednom koncesionaru i o jednom mom poznaniku. Prije toga još samo par riječi o tome kako funkcioniraju norme. Da, ne bi čovjek vjerovao, doktor ima normu-koliko smije čega prepisati, napraviti, dati. Ako prekorači normu, za svaki sljedeći postupak koji zatraži, plaća od svoje zarade…

Koncesionar o kojem ću pisati, nazvat ćemo ga Mate, ima ekran svog medicinskog programa ko student tablu u svom golfu duji-sve svjetli ko na Božić, sve u crvenom. Zašto?

Moj je poznanik, zvat ćemo ga Duje, bio bolestan. Ništa konkretno, ništa “za što se možeš uhvatiti”, ali boli.  Mate ga stavi na bolovanje i pošalje na pretrage. Ne prođe ni tri dana, kad zove kontrola hzzo-a da je Dujina firma zatražila kontrolu bolovanja i da ga se skine. U većini slučajeva, doktori na kontrolu od firme, jednostavno prekinu bolovanje. Jednostavnije je. Mate kaže da ne može, da postoje indicije i da ga bez nalaza koji kažu da je zdrav, neće skidati s bolovanja. Mate ima par godina do penzije. Mate je vrhunski dijagnostičar. Mate bi vani bio mentor doktoru Houseu. Ali Mate živi u Hrvatskoj. Svaki korak od sad mora prikazivati kontroli koja će odrediti ima li on pravo što se tiče tog bolovanja.

Duje se vratio s nalazima markera. Čisti. Duje je zdrav po nalazima i treba ići raditi. Markeri su skupa i pouzdana stvar, koji su u ovom slučaju potrošeni uzalud. Ali Mate ne da i šalje ga na novi pregled. Kontrola kaže da će poslati kontrolora u ordinaciju i napraviti zapisnik. Toliko dana neopravdanog bolovanja, puta toliko novaca koliko je firma uzalud plaćala-platit će iz svog džepa. Mate ne kaže ništa. On psuje u sebi i ne odustaje.

Duje se vraća s nalazima pregleda. Tumor. Čeka se još jedan nalaz. Dijagnoza: jedan od najgorih. Zasad operabilan. Za 6 mjeseci, godinu, ne bi bilo šansi. Markeri ga nisu pokazali, pouzdani i skupi markeri…

Bolovanje se nastavlja, Duje je u šoku, mlad je. On kuka sam nad sobom, naravno. Teško se nosi sa dijagnozom. Sprema se na operaciju. On ne shvaća da mu je luda upornost jednog doktora dala šansu. Konkretnu šansu za život.

Srela sam Matu i pitala ga-kako je znao? On je rekao da o svom pacijentu ne može pričati, ali može mi reći da on nije doktor po zvanju, već po pozivu, kao svećenik, rekao je. Ja sam uvijek doktor, 24 sata dnevno, već puno, puno godina. Ne mogu ti reći što je njemu, ali mogu ti reći što je tebi.

Rekla sam, ne, hvala, nemojte. Bolje je da ne znam. Nasmijao se i otišao. I otići će za par godina. Otići će on i slični njemu, otići će oni doktori koji su živjeli svoj posao i ostat će oni koji će svoje znanje znati naplatiti. I mi ćemo tek onda shvatiti koliko smo imali dok medicina nije postala posao….

 

Gaće

Čitam. Trujem mozak čitajući novine. Ne, ne trujem ga, ubijam ga nanošenjem blažih rana koje ga slabe, a ne ubijaju, ali s vremenom, stvore sepsu koja ga pretvara u trulež. A trulež ima samo jednu sigurnu konstantu-širenje. Sporo i neumitno…

Čitam o ubojstvima, o strašnim čuđenjima naroda nad ubojstvima, čitam o pravednom gnjevu drugih čitaoca koji započinju rečenice sa: “Ništa ne može opravdati nasilje/ubojstvo”,  a završavaju rečenice sa: “Treba ga ubiti, objesiti, spaliti, osuditi na smrtnu kaznu!”  Moj mozak blokira na takve rečenice, možda je moj intelekt ipak ispod razine kojom se tješim da je imam i nesposobna sam razumjeti ono što očito svi razumiju. Pa onda čitam o gaćama.

Ne o hlačama, već o gaćama. Zašto naša vrla pozadina preko ljeta, kad je jedino legalno vrijeme da je pokažemo, biva uneređena  prištićima? Čudimo se tome kao pura tuđem izmetu na dvorištu. Iako i ja sam se davno čudila tome, izmetu, kad bi naletjela na savršeno crno-bijelu hrpicu neke koke i pitala se, što je pobogu pojela? Pura se svakako ne čudi ni ne brine o prištićima na svojoj pozadini, iz prostog razloga-ne vidi je. Možda da je vidi, bilo bi isto? Možda su ogledala kriva za sve? Đavolji izum……

No da se vratim gaćama. Onim malim, lijepim, čipkastim, sintetičkim, kupljenim kod kineza ili nekom dućanu koji kupuje od kineza, ali ipak ne izgleda kao kineski dućan. Osobno, najdraža mi je stvar čuti neko muško-puno muških, kako vole da im djevojka/žena/ljubavnica nose lijepo (čitaj seksi) donje rublje. Pa i ja volim da muško ne nosi široke bokserice. Kad im kažemo to, neće mariti, oni će i dalje nositi što ih volja, ali mi? Mi ne, mi odmah trčimo pronaći seksi donje rublje. Odbacujemo udobne pamučne gaćice što nam ih je još majka kupila (i kupuje čak i kad smo u braku i nikad nam nije jasno zašto-odnosno, do jednog dana…) i trčimo u prvi dućan koji u izlogu ima nešto što smatramo da bi bilo lijepo našem muškom.

I, evo jednog od  razloga naše neugledne ljetnje guze. Cijena. Nakon kurtoaznog-samo razgledavam, bježimo iz dućana u jedan od onih što smo ih vidjele putem s reklamom-akcija: grudnjaci 30kn. Za novce jednog kompleta u prijašnjem dućanu, kupimo desetak gaćica i dva-tri grudnjaka. Nema veze što su neudobni, nema veze što nam sise nose grudnjak, a ne grudnjak sise, ništa nema veze. Jer on je rekao da to voli, on u užasno obješenim boksericama koje ne možete smisliti, ali njemu su udobne i točka. Ni na kraj pameti mu nije ići kupovati nove- pardon, reći mami da kupi nove.

Sintetika i znoj su odlična kombinacija. Sad imamo seksi rublje, a uz rubove našeg seksi rublja, iritirana crvena koža, na sred guze jedan krasan čir u nastajanju. Sve će to more riješiti. Hoće, za par dan nudističke plaže, ovako, pod mokrim badićem, samo se širi. U kombinaciji sa prekrasnim novim tangicama, guza nam izgleda kao bubamara. Nesretne, kunemo sudbinu, lošu sreću, gene, posežemo za raznim preparatima da dotjeramo guzu da bude njemu oku ugodna.

Sjetimo li se ikad svoje babe? Svi smo imali babu, ako ne svoju onda tuđu, neku u selu, kojoj smo se smijali kad je vješala one babske tri-sa-tri gaće tako da se vide u cijeloj svojoj veličini. Sjetimo li se te babe i svih onih baba, koje su mladost provele bez ijednog dara tehnike, koje su baš sve radile na ruke, kojima je život prošao u radu-teškom radu. Da li smo se ikada zapitale zašto je ona nakuhavala te gaće na šporetu pola dana, pa ih ručno prala, pa ih peglala onom peglom na žar od koje ti ruka postane po metra duža od mahanja da se žar raspiri? Sjeća li se itko te pegle? Zar ta baba nije imala drugog posla, zar joj je trebalo uza sve što ima, pola dana se zajebavati s nekim gaćama i napeglavati ih kad se one ionako ne vide ispod odjeće? Da li je slučajno postojao neki razlog za to?

Ne sjetimo se mi baba, ne sjetimo se mi ni naših mama koje su to isto radile našem neseksi rublju. Naravno. I onda dođe jedan dan mama u posjet i gurne nosić svugdje, kao i uvijek, i izvuče neke te naše seksi gaće i kaže:” Ne valja ti to, od toga će ti izbiti prištići.”  Mi ćemo reći:” Ma daj molim te, tebi su samo one babske gaće dobre!”  Nećemo priznati, naravno da nećemo. Šutjet ćemo i sjetiti se kako je naš princ na bijelom konju mrtav hladan odredio sebi udobnost prije svega, a mi… Mi imao guze ko oni majmunčići, u pedeset nijansi crvene…

I mater će otići, a mi ćemo naći neke od njezinih babskih gaća što nam stalno kupuje, složene i ispeglane u ladici i obući ih. I shvatiti napokon. I to ćemo opet naučiti svoje dijete. Ali prije toga, svaka od nas će proći tu nepotrebnu fazu-jer izgleda, samo na svojim greškama znamo učiti.

Moj je suprug predložio da uzmem neko seksi rublje, da bi volio me vidjeti u tome. Rekla sam, naravno, i odvela ga u Liscu.  Izaberi, rekla sam, što god ti se svidi, ja ću obući. I birali smo, zajedno, dok u jednom trenutku nije primijetio cijenu jednih gaćica, pa je uzeo druge za provjeru. Ja sam mu šapnula-ti kupi što god ti se sviđa, ja ću nositi , i otišla sam iz dućana. On je šutke došao za mnom i završili smo temu seksi rublja. Meni je u glavi živo izronila slika babe kako maše peglom na žar i pegla babske gaće…

Ponos & Predrasude

Toliko vremena utrošeno u učenje, bez imalo predznanja i pomoći, sati, dani i čista volja, da nadvladam okove “neškolovanosti”, neimanja diplome; potvrdim svoje sposobnosti u koje sam jedino ja bila uvjerena…

Kažu ljudi, čovjek je u tuzi sam. Ja kažem, čovjek je i u sreći sam.

Bila sam sama kad sam gledala svoju prvu priču objavljenu na jednom portalu i divila se tome danima, sama. Kad sam dobila u ruke prvu zbirku u kojoj je objavljena moja priča. Kad mi je prvi put objavljen roman, prvi put plaćeno za napisano.

Sve je to samoća djelila sa mnom, nitko drugi, ali u mojim očima bilo je dovoljno. Oduvijek je bilo dovoljno. Potvrda mene same u mojim očima meni je pobjeda ponosa nad predrasudama. Užitak. Gotovo taština. Ali nema ničeg taštog u stalnom učenju, stalnom probavanju, stalnom trudu da se razvijaš i na kraju-stalnom poticaju sebe pohvalom:  pa ti si genije! 😉

Sami se rodimo, sami umiremo, sami se trebamo i gurati kroz život. Malo ispred sebe-ajde, mic, mic, mic, pa malo iza sebe nogom u guzicu, jer i to je korak naprijed :))

Bilo je puno takvih koraka naprijed dok nisam naučila ovo.

Sad ponosno sjedim pred ovom stranicom i divim se. U očima nekog web dizajnera ovo je pizdarija. U mojim očima-čudo. Jer ja sam to napravila. Sama.