OFR (običan fizički radnik)

Kažu, ne znači ti škola ništa, znanje je bitno. Kažu, koliki su završili fakultete pa nemaju ništa. Škola je gubljenje vremena u najljepšim godinama života.
To nije vrijeme za školu, to je vrijeme za slobodu, za ljubav, za putovanja, za duge filozofske razgovore, pijane noći, zalaske sunca, jutra ispred pekare. Vrijeme za miran i spokojan san u uštirkama plahtama tvoje majke čiji miris nećeš cijeniti do 45-te.
Mladost je vrijeme za dokazivanje svijetu da se može drugačije od onoga u čemu žive ljudi koji su te rodili, odgajali...
Mladost je prekrasno vrijeme koje najčešće naprasno prestane jednako kako je i počela...


Malo je ljudi koji mogu uprijet prstom u jednu točku u životu i reći-tu je počela moja mladost, tu je počelo to vrijeme u koje se okrećem u zrelim godinama. U poznim godinama, ljudi se ne okreću u mladost, ne znače im ništa ni skitnje ni pijanke ni proslave. Sjećaju se ljepota djetinjstva i prvih ljubavi u omotaču od toplih boja.
U zrelim godinama, kad nas zahvati žrvanj obaveza i računa, toliko se rado i često sjećamo svih onih gluposti koje smo radili-tko zna zašto...
Možda jer je ta nesputanost u tolikoj suprotnosti sa kratkim lancem na kojem živimo i na koji nikako nismo htjeli biti svedeni, željeli smo stajati vječno na tom jednom sretnom mjestu, ali, u jednoj točki-ne znamo kojoj, netko je iz te naše mladosti otišao.


Zaljubio se, napravio dijete, starci se razboljeli-dogodilo se nešto što je natjeralo dotadašnjeg zgubidana da preuzme odgovornost i počne raditi, plaćati račune, brinuti o svom djetetu, da postane čovjek.
I onda je za njim otišao i drugi, i treći, dok na kraju ne ostane dvoje, pa se jednog dana na jednom zidiću osvrneš oko sebe, nove klinke koje prolaze smatraju vas starcima, odrasli niškoristima i pijancima, a drug pored  komentira sav ushićen-ma ko to more platiti…


Tu i tada, bez neke stvarne želje, započne sve ono što se izbjegavalo tolike godine svim onim ubi-bože parolama, jer znali smo da je teško, vidjeli smo, i ne , nismo željeli to. Nitko ne želi raditi na traci, naravno da ne želi, ali milioni to rade. Na nekoj od njih jasno stoji zapisano naše ime, to nam je suđeno jer smo svoje vrijeme za učenje potratili na zidićima i pod zidićima, rastežući se ko gušteri na suncu, ali sve se plaća...


Kako dokazati mladom čovjeku da će mu tih 4-5 godina fakulteta omogućiti-ne uvijek ali češće,  relativno mirniji život, sa relativno mirnijim poslom, lakšim poslom. Koji možda nije plaćen koliko bi trebao biti, ali je lakši, nije kopanje kanala, nije stajanje uz neku traku 12 sati, nije maltretiranje preko šanka do 3 ujutro a radiš od 6, jer u nkv ligi, nema zor-a. Nkv liga je potrošna roba i tko ti je kriv što si ostao u njoj.


Nisu svi u njoj svojom krivnjom, ali za sve je jednaka. Iz nje nema izlaza. Kao mulj da  gaziš, svaki korak je sve teži, sve naporniji i sve te dublje vuče. Pogledaš ispred sebe i pomisliš koliko te godina čeka do penzije, a već sad si satraven, Već sad si na izmaku snaga i odavno nema ničega što bi te veselilo. Ma ni povišice ni slobodni dani. Jer povišica će odmah nestati na nekom računu, a slobodan dan u nekoj obavezi što čeka kao gladni pas uz vrata i plete ti se uz noge već mjesecima….


Čemu da se veseliš? Da doživiš da otplatiš stan-neš ti veselja. Taman u to vrijeme tvoja će djeca dovoljno odrasti da ti broje dana kad ćeš gecrknuti da ga naslijede. U dobroj rvackoj maniri tužit će se za njega tako dugo dok mu ne otplate vrijednost u sudskim troškovima, ali neka, tada će već i njihova djeca biti dovoljno velika da ih poguraju da malo ranije podijele to za što nisu k…em makli ni jedni ni drugi.


Tome da se veseliš, nkv ligo? Što ćeš život ostaviti na traci, komad po komad mesa, dok od nje ne odeš kao bezlična masa-i zažališ. Jer je to jedino sigurno što si imao, jer je jedino što je cijeli život bilo uz tebe. Ta traka, taj pult, taj šank, ta lopata.
Znaš im svaki milimetar, svaku mrlju, trag tvog dlana usječen je u njih.
Svoju djecu ne poznaješ, bili su tvoja sreća, sad su hijene koje obilaze oko onog za što si ti svoj život ostavio da budu sigurni, da ne moraju kao ti, da im bude lakše.


Platio si im fakultet, ali ne rade, pizde po zidićima da oni za tvoju plaću ne misle raditi, kradu ti po noći za pivo iz novčanika i misle da ne znaš, čekaju da ti odradiš svoje pa će stan prodati i kupit dva manja, pa će jedan rentat. Ali i drugi brat misli isto na drugom zidiću, ali tebe to nije briga, jer si bogu hvala, otupio dovoljno.


Sjećaš se djetinjstva i žališ što se nisi nikada uzdigao iznad nkv lige, žališ što si samo ofr, jer možda bi te društvo cijenilo više, možda si-ma sigurno si mogao postići više. Možda tvoja djeca ne bi smatrala da su bolja od tebe jer si im platio školu i ne moraju ništa drugo. Oni su magistri, a tko si ti?

Što si ti?
Ti si samo običan fizički radnik.
Ti si nkv liga.



Ti si skupo naučio svoju lekciju-neke se greške ne mogu popraviti.
(za sve ostalo tu je kondom)