Priče

Bože

Kad sam prvi put čula da ga spominju, učinilo mi se više smješno nego neobično. Bože. Ime, ne nadimak. Vjerojatno ta dalmatinska navika da na svako ime zakače slovo e. Netko je rekao: „Bože će donijeti.“
Ja sam pomislila dvije stvari: da samo njegova žena jedina uzdiše točno ime kad se seksa, i da li su njegovi radni kolege zabrinuti kad njihove žene uzdišu  oh Bože kad se seksaju.
Možda je bilo krivo ljeto te godine, ali većina mojih prvih misli imale su seksualnu konotaciju.  Vrućine, tridesete, tko će ga znati…
Tu je započeo i završio Božin ulaz u moj svijet tog dana. Nisam dočekala da vidim što će to Bože donijeti.
*

Kažu da se velike stvari dogode praćene vatrometom u najmanju ruku, ili u nekom prekrasnom pejzažu sa koloritom jednog Moneta, uvijek, ali uvijek su opisane kao da pripadaju jedno uz drugo. Velika stvar uz veličanstven prizor. Ne može drugačije. Velike se stvari ne događaju u sitne, obične dane.

U jednom od tih sitnih običnih dana, baš oko svitanja, na velika je vrata, ne na ona na koja svi ulaze, već na ona na koja nitko ne smije ući, iz nekog razloga, ušao Bože. Uvezao se u svom autu i kolega mi je rekao: „To je Bože, on ovdje radi oduvijek, njega pustimo kroz ta vrata da iznese boce.“
Ja sam slegla ramenima i nisam ni pogledala čovjeka. On se za par minuta vratio i kroz ta ista vrata izvezao autom.

Nije se još razdanilo, nije bilo nikoga, samo ja i kolega čekamo kraj svoje smjene i gledamo u vrata kao u sunce ozebli, kroz koja naša zamjena mora doći prije nego što će početi dolaziti drugi radnici. Taj dan, kroz ta vrata prije naše smjene, koja je malo kasnila, a nikada nije kasnila, ušao je Bože pješice. Imao je bijelu košulju i crne hlače, bio je uredno obrijan i sređen i bio je konobar. Mogla sam garantirati životom da je konobar, imao je hod iskusnog konobara, sa malo više težine na jednoj nozi, zbog tacne. Prišao mi je i nasmiješio se, pružio ruku i ja sam pružila ruku, ni sama ne znam zašto, on je promuklim glasom rekao: „Dobro jutro, ljepotice“ i poljubio me u ruku. Nije to bio ni klišej ni zavodnički poljubac, to je bio letimičan pogled preko prstiju u moje oči, kratak, tek bljesak, i prošao je dalje. Kao da to čini tisuću puta dnevno, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu i kao da potpuno dobro zna gdje je granica.

Sve to što sam mislila je vjerojatno bilo točno, on zaista jest tisuću puta ljubio ruku neke žene, kao što je u vrijeme njegove mladosti još bio običaj i naučio pokazati pogledom tu tanku liniju koja ženi govori da može ako hoće, ali nikada i nikako pod cijenu njene časti. Žene zaista vole kad muškarac to zna, a na kraju, i ja sam žena.
„Opa, Bože, zavađaš, je li? “ komentirao je moj stariji kolega, na što se Bože nasmijao i rekao: „Ti nikada nećeš naučiti.“
Kolega se i dalje smijao, ni sam očito nije znao čemu, ja se na njegovom mjestu ne bih. Tako sam napokon upoznala Božu.

Da moja smjena nije kasnila taj dan, ja ga ne bih nikada srela. On bi se i dalje gubio u masi ljudi koja dolazi na posao kao i sve ove tjedne prije toga i svijet bi se vrtio kako se vrtio dosada.
Ali jesam ga upoznala, u to sivo obično jutro, neispavana i slomljena, njega, tek probuđenog i umornog hoda od svih onih godina prije.
Bože, više od dvadeset godina stariji od mene, slomljen koliko čovjek može biti a da hoda uspravno, ljuska muškarca koju je alkohol načinjao. To je bio on.

Ja sam bila mlada majka,  dvije godine u braku, ispred mene bio je svijet posut ružama. U tom je svijetu sve češće počeo odzvanjati njegov korak.
Kad bih spavala uz muža, uspavljivala dijete, gledala televiziju, on, njegov hod i bljesak tih kestenjastih očiju. Sve je u tom čovjeku bilo mrtvo, osim očiju, a one su meni govorile da nose u sebi vrijednost veću od života. Nešto za što se umire. Nešto što je trebalo biti dano, ali nije, već vene i gasi se, kao talent slikara kad mu oduzmeš kistove.
Ja sam, iz dubine svog bića, željela znati što je to.

*

Moj je suprug bio pilot. Prekrasan, kakvi piloti jesu većinom zbog slike koju mi same o njima stvaramo, ali Ante je stvarno bio prekrasan. Najveća sreća naše veze bila je ta što ga nisam upoznala na aerodromu, jer tamo ga ne bih ni pogledala. Piloti su magneti na koje se lijepe i radnici i putnici, neovisno o spolu, iako, žene prednjače. Stjuardese, bilo zemaljske, bilo leteće, gotovo su iste. Sve nose isti konfekcijski broj i ja sam često mislila da ih po tome biraju. Ako stanu u taj kostimić, mahati rukama i nije toliko teško za naučiti. Tako sam ih ja vidjela, naravno, kao i svaka druga žena koja nije stala u takav kostimić, ali realno, one su sve bile izuzetno zgodne žene, a situacija čini lopova.
I sve su one jednom izgubile glavu za nekim pilotom i svoje snove u njihovim gustim i nepredvidljivim planovima leta, hotela…

Ja radim na osiguranju aerodroma. Nisam jedina žena, ali u uniformi sam jedna od rijetkih za koju se iz određene udaljenosti ne može sa sigurnošću utvrditi jesam li muško ili žensko. Pomisao da bi me muž primijetio pored te parade lipicanera bila mi je smiješna.
Antu sam srela kad se zaletio motorom u moj auto još dok nije bio pilot. Nije napravio veliku štetu, nije se nitko ozlijedio, a način na koji se ispričavao kad me ugledao u uniformi i dan-danas me nasmije.
Pustila sam ga da ode, ali  se vraćao i postali smo prijatelji, pa par, pa muž i žena. On je napokon poletio, ja sam dobila stalno radno mjesto, stalnu brigu koja se zove Lucija i svijet je bio savršen.

Nisam razmišljala o suprugu kad bi otišao na put. Za mene, on je bio pomorac, a mornara ne pitaš što je radio tri mjeseca koja ga nije bilo. Tako dugo dok se vraća.
Bilo bi za očekivati u takvoj situaciji da će on biti prvi, ili jedini koji će ponijeti grijeh na svojoj duši, to je bio rizik kojeg sam ja bila svjesna i prihvatila. Kad bi se radile oklade, omjer bi bio neizrecivo velik za moju stranu, i da se netko okladio, obogatio bi se.

*

Bože je upijao moje emocije i protiv moje volje, osjećao ih kao radar i uzvraćao mi. Iz dana u dan, one su rasle, postajale gušće i gušile nas kad bi se približili jedno drugome. On je znao proći pored mene nečujno, osjetila bih miris njegova losiona iz supermarketa prije nego ga ugledala. Svaki mišić u tijelu bi mi se zakočio, svaka misao nestala, samo bi mi srce bubnjalo jače od buke motora aviona što su to ljeto podsjećali na roj pčela. On bi samo pozdravio, pitao kako sam. Nikada ništa više, ni slova, nešto što bi netko mogao osjetiti, prepoznati. Pri izlasku bi zato zastao da izmijeni riječ-dvije, sa bilo kim tko je tamo stajao ili prolazio. To mu je dalo dovoljno prostora da me pogleda još jednom. Kratko, brzo, duboko.

Ponekad bih pitala nekoga za njega, samo natuknula nešto, a ljudi kao ljudi, vole pričati i rekli su mi da je oženjen, da ima dijete. Rekli su mi da je imao dobar brak i život tako dugo dok se dijete nije razboljelo. Cerebralna paraliza.  Hendikep djeteta je slomio njegovu ženu i tako se počeo raspadati cijeli njegov život. On sada doma ima dva invalida koji su mu do života na leđima i nema izlaz. Nije ni čudo što se propio, čudo je što se nije ubio, komentirali bi.

Ta me priča nije odbila nego još više vezala uz njega. Njegova čast ga veže za obitelj. Moja iluzija o njemu popela se iznad visina na kojima je moj muž letio i ja sam sljedeći put kad me pozdravljao pri odlasku, šapnula: „Sačekaj me.“

Rekla sam to. Te dvije riječi su preokrenule svjetove.

Oh, ima tako puno riječi koje okreću svjetove a mi se samo držimo onih: volim te, ne volim te.

*
Bio je kraj jeseni i večer se spuštala ranije, u 18 sati kad mi završi smjena već se smračilo. Ugledala sam ga na parkiralištu ispred zgrade, sjedio je u upaljenom autu blizu mog, ušla sam pazeći da me nitko ne vidi i uvukla se u sjedalo da me pri izlazu sa parkirališta netko ne prepozna. Nisam tada razmišljala kako ću se vratiti, nisam razmišljala uopće.

Bože nas je odvezao iza Pantane, to je mjesto gdje se jedna rječica ulijeva u more, tvoreći veliki dio zemljišta uokolo močvarnim. Nekada, tu je stajao mlin, sada je restoran, a prostor iza njega prema moru proglašen je rezervatom za ptice. Samo onaj tko dobro poznaje taj kraj će ući unutra noću, a nitko koga ja poznajem neće to učiniti autom. Bože je. Parkirao je svoj auto točno ispred prvog niza crvenih svjetala koja usmjeravaju avione na pistu. Znala sam doći ponekad tu, kad sam bila mlađa, stajala bih na tom mjestu raširenih ruku i podignuta pogleda u nebo čekajući da avion preleti iznad mene. Ponekad, osjetila bih vreli zrak što ga  motori aviona zagriju na svom licu. Nešto neizrecivo me vuklo na to mjesto, kao da sam znala da mi je sudbina vezana za njega.

Bože je otvorio vrata i izveo me van, naslonio na haubu auta i svukao mi samo hlače, podigao me i ušao u mene. Bilo je toliko brzo i snažno da mi je izbilo iz glave svaku želju za romantikom. On je znao to, ja nisam ni željela romantiku, željela sam upravo to; da ubije, uguši, uništi tu ludu želju kojom sam predugo gorjela. Govorila sam na glas njegovo ime, ne znajući da li zazivam boga od užitka ili zovem njega da se uvjerim da je stvaran. „Nema boga“ govorio je, „samo sam ja. Samo ja, srećo, samo ja“ i zabijao se divlje u mene. Grčila sam se u valovima orgazma, željela da stane i da nikada ne stane, svjetla zvijezda su se rastopila, njihale su se boje iznad nas, jedan avion nas je kratko zabljesnuo svojim jakim svjetlom pri slijetanju, bukom sakrio škripanje auta ispod mojih leđa. U tom trenutku gdje je buka bila tolika da se sve pretvorilo u tišinu, osjetila sam vrelinu u sebi, razlila se u svaku poru moje kože i znala sam da ću ga do kraja svog života udisati u svom mirisu.
„Mislio sam da ću umrijeti“,  šapnuo je u moj vrat,  „samo toga sam se bojao. Da umrem bez da te osjetim. Tu bol ne bih nikada izdržao.“ podigao je pogled u mene i nasmiješio se. Bio je to čist, iskren osmjeh, sretan. Izgledao je spokojno i sretno. Izgledao je čarobno. Za to vrijedi živjeti, pomislila sam, ali nisam rekla ništa. Stisnula sam ga uza se kao da mogu svojim zagrljajem izbrisati svu tugu njegova svijeta da vječno ostane ovakav kakav je sada.

Vratila sam se kući bez da me netko primijetio. Nismo se pozdravili, nismo obećavali ništa, nismo rekli ništa. Titrala sam u ritmu njegova srca, osjećali smo to oboje.

*

Prošla je ponoć kad sam premotavala Luciju. Sjedila sam pored njezina krevetića i čekala da ponovno zaspe. Pogledavala sam na sat i osjećala strah. Ante je trebao uskoro doći. Što da mu kažem? I kako?
Čula sam ga kako hoda kroz stan, nije ušao u sobu da nas poviri kao i inače, osjećala sam to kao loš predznak, jeza neizvjesnosti penjala mi se uz kičmu kao zmija. Kad sam izašla pred njega, izgledao je strašno. Oslonio je glavu na ruke, prsti su mu bili zabijeni u kosu. U jedan trenutak sam pomislila da se nešto dogodilo s avionom, ali, to bi se već čulo.

Pitala sam ga što nije u redu. Reći mu što zaista nije u  redu takvom, bilo bi nehumano.
Nasmijao se, cinično, naslonio na naslon trosjeda i gledao u mene. Shvatila sam. Zna. Netko nas je vidio.
„Znaš“, započeo je, „u biti, sve je u redu. Znaš li zašto?“
Odmahnula sam glavom, to je ionako bilo retoričko pitanje.
„Zato što večeras ja nisam vozio avion. Trebao sam, ali nisam. Mariju nedostaju sati leta i zamijenili smo se, bio sam kopilot. To je najsretnija okolnost ovog dana, ne dana! Mog života!!“
Njegov glas bivao je sve glasniji kako se približavao onom što je htio reći.
„Jer da sam ja danas vozio avion, ne bih stajao ovdje, jer ga ja ne bih uspio spustiti, jer bi me omela činjenica da se na samom početku slijetanja moja žena ševi sa Božom!!“

To je bio taj avion. Kolika je vjerojatnost, pomislila sam a Ante je nastavio vikati: „Moja žena! Na haubi auta! Sa tim, tim-starcem!!! Odakle to? Odakle to?!! Da li nitko drugi nije htio?  Ti to redom kako netko naiđe? Kako drugačije objasniti Božu?“
Šutjela sam. On je šutio.
„Da čujem“, rekao je tišim glasom, nakon malo vremena u kojem se smirio, umornim, preumornim glasom. Nisam nikada dotad čula tu boju njegova glasa.

„Volim ga.“ odgovorila sam tiho.

Gledao je u mene kao u duha. Vjerujem da je njegova taština pokušavala procesuirat u glavi za i protiv za oboje i došla do jedinog logičnog razloga, da je to što sam rekla istina. Nema nijedan za u Božinu korist.

„Čitao sam negdje o tome davno“ govorio je sebi u ruke, „tuga je moćan afrodizijak. Možda mi je čak draže da je on. Možda stvarno jest zaslužio malo sreće. Bilo bi mi strašnije da je netko od mojih kolega.“ ustao se i otišao u sobu. Taj čovjek, za kojega sam još nedavno disala, bio mi je stran u trenutku kad je prošao pored mene. Njegov miris bio mi je nepoznat, koža blijeda i bezbojna. Stranac. Što ako sam ja, pomislila sam, ako je problem u meni, što ako ne znam voljeti i samo donosim nesreću? Što ako je donesem Boži, kao da nema svoje dovoljno?

*

Danas Lucija navršava 12. Njezin tata će ju povesti u svoje visine na put. Oboje se vesele tome. Ja ću prvi put od kad je imam, provesti njezin rođendan sama.
Sjedit ću uz prozor svog malog stana u drugome gradu gdje avioni ne lete. Vide se samo tragovi na nebu, ne i avioni.  Ni piloti, ni aerodrom. Ni Bože.
Zatvorit ću oči s vremena na vrijeme, kao što to uvijek činim i vidjeti ga kako dolazi puteljkom prema kući. Umoran, konobarskog hoda, ali nasmijan. Kao što je bio onog trenutka kad se moj brak slomio…

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.